Volio bih danas 14 dana nakon revolucije proći pored Predsjedništva i Vlade KS da vidim je li još uvijek mirišu na paljevinu ili se u okolinu već počeo širiti smrad i dvadesetogodišnji trulež koji je paljevina razotkrila pa su brže bolje pokrpali? Kakva je situacija?
Nisam bio u Tuzli te mi nekako početak revolucije uvijek pada na petak 07.02.2014. Kad kažem početak mislim na temelje revolucije koji su ujedno i njen osnovni indentitet i oni su udareni tog dana. Ko god negira ili se ogradi od dešavanja tog petka i svih vinovnika ustanka nema apsolutno nikakvo pravo da na temeljima toga predstavlja, zahtjeva, delegitimira ili na bilo kakav drugi način da svoje stavove potkrepljuje "huliganima".
E pa huligani, prvolinijaši, slava im, ne samo da su dali kredibilitet organizovanju građana nego su pobrali simpatije i zadivili ljude u regiji a dešavanja su odjeknula i još uvijek odjekuju širom svijeta. Šiju nas Ukranija i pomalo zaboravljena Sirija ali šta se može. To se može vidjeti iz brojnih članaka, reportaža, analiza, kolumni, stajališta, motrišta, pogleda, koje dolaze prvenstveno iz zemalja bivše Jugoslavije. U Republici Makedoniji smo i uzor i glavna prijetnja, "nemojte da vam bude kao u Bosni", čulo se na radničkim protestima u Skopju. Informacije koje sam dobio od meni bliskih ljudi govore da je jedna od najnevjerovatnijih stvari koje se njima čine je činjenica da se širom BiH tačnije FBiH (da uslišim molbe Udruženje ljubitelja Republike Srpske) niču plenumi kao gljive poput kiše. Fascinirani su jer ne mogu vjerovati da se u zemlji čiji je razjedninjenje glavni izvozni brend, građani organizuju po principima najotvorenijeg mogućeg oblika građanskog dijaloga i djelovanja. Najiskrenije se nadam, i biće mi posebno drago ako na to imalo budu uticala dešavanja u BiH, da će se ljudi u drugim zemljama također probuditi, organizovati i uzeti stvar u svoje ruke.
Stvar u svoje ruke su preuzeli i građani pomenutog entiteta u BiH, a nije daleko dan kada će se na sličan ili isti način građani početi organizovati i pružati otpor i u drugim dijelovima zemlje gdje vladaju još strožiji i još beskrupulozniji režimi i ljudi. Nakon nasilnih protesta koji su predstavljali bunt obespravljenih građana koji su u svojem bijesu demonstrirali snagu od koje su se bukvalno počele tresti gaće svima. Neki su bježali vođama, neki su prizivali vođe, neki su se suočili sa narodom, neki su sjednice održavali u podrumima sumnjivo izgrađenih objekata, neki su podmetali, lagali, pričali nebuloze, lažno optuživali, prijetili, tukli, maltretirali ali šta god da su radili, zajedničko im je da su se usrali od straha!
Na temelju jedne takva sveopšte situacije građani su vidjeli potrebu za artikulacijom pokazanog gnjeva te su se organizirali u plenume. Uz malu pomoć Blokadne kuharice FFZG osnovan je veliki broj plenuma u raznim gradovima, prvo u Tuzli, pa je između ostalih osnovan i sarajevski plenum na čijem prvom potpunom zasjedanju sam imao čast prisustvovati. Prvi potpuni plenum građana i građanki Sarajeva održan u Domu Mladih na Skenderiji u četvrtak 13. februara 2014. godine.
U Sarajevo sam došao dan prije plenuma i ono što me je dočekalo (osim očaravajučeg mirisa paljevine) bio je utisak jedne lagane, na momente i ležerne atmosfere među ljudima za koju nisam mogao vjerovati da može da postoji nakon svega što se desilo. Bilo je pritiska oko logističkih pitanja organizacije plenuma te je naravno bilo svakojakih pokušaja destabilizacije samih protesta od strane političkih poltrona, pametnjakovića i ulizica koji su eto kao iz raje ali su se ipak rado nakačili na državnu (javnu) sisu i lagano cuclaju. Jedan od takvih mi je čak i rekao da je njih 150 bivših specijalaca bilo spremno u petak izaći i sve ljude na ulici pobiti i pomoći kolegama. Što nisu, pomislih i rekoh, pa da se riješimo i tih parazita od kojih neki i na upitnim ratnim zaslugama grade karijere ulizujući se vladajućim oligarhijama. Međutim, na ulici nije bilo sindikata (šta više SSS BiH se uopšte nije oglasio po pitanju ovih događanja što je nečuveno a srazmjerno sramotna je i jučerašnja potvrda novog mandata Ismeta Bajramovića na čelu SSSBiH. Ovim je SSSBiH pokazao da su skupina političkih ulizica i beskorisnika te da se treba pod hitno reorganizirati), nije bilo studenata (porazna je činjenica sa se organizovane studentske grupe nisu priključile buntu. Što bi Nikšić rekao to nema niđe na svijetu), nema tzv boračke populacije tj demobilisanih boraca (i ovdje je vidno da su ova udruženja pod direkntom političkom kontrolom i da su evidentno kupljena za male pare), nije bilo ni vatrogasaca (osim službeno) radnika Feroelektra, radnika Sarabona, organizovanih nezavisnih grupa, nevladinih organizacija i civilnog društva uopšte (mislim da bi u ovakvom trenutku sve NVO, ili barem one koje politiziraju, trebale svoje aktivnosti usmjeriti ka podršci dešavanjima pa ako treba i tražiti zamrzavanje tekućih projekata koji oduzimaju vrijeme i posvetiti se revoluciji), nije bilo taksista, GRAS-a nije bilo ali to je zbog blokade saobraćaja a ne zato što su se pridružili protestu itd. Bilo je naravno pojedinaca možda čak i iz pomenutih kolektiva i bilo je manjih grupa ali nisam vidio veće organizovane grupe kako radnika tako i neradnika. Na ulici su između ostalih bili meni dragi ljudi, saborci rekao bih, te nisam morao puno obilaziti da vidim većinu ljudi iz Sarajeva i onih koji žive u Sarajevu a koje volim i koji su mi dragi. Tako sam imao i priliku svima ponaosob čestitati na petku i zahvaliti. Osim protesta i logistike oko plenuma, mogao sam slušati o brojnim aktivnostima, sastancima vezanim i nevezanim za čitavu priču. Standardno, reklo bi se kad se radi o ovakvim situacijama ali ipak osjetila se neka, za mene neutemeljena opuštenost kod ljudi.
U takvoj atmosferi sam sutradan dočekao plenum na kojem je Dom Mladih bio pun. Nije bio dupke pun ali po mom brojanju oko 800 ljudi je bilo na plenumu što je za moja očekivanja od građanskih organizovanja u Sarajevu odlična brojka. Plenum je održan i usvojeni su predloženi zahtjevi. Postoje u i oko plenuma i samih zahtjeva razne priče, upiti, rascjepi, folovi, golovi, međutim ovaj plenum se desio i to je to. Zahtjeve su usvojili ljudi koji su došli. Ostali nisu došli. Trećeg nema. To bi bilo sasvim u redu da je plenum dozvolio učešće svima. U potpunosti razumijem razloge zbog kojih je plenum ograničio učešće članovima_icama političkih partija ali mislim da je to bilo pogrešno. Ograničenje koje je eventualno trebalo postojati, ono je trebalo postojati za izabrane zvaničnike jer oni su izborima legititmirani i dobili su prostor za svoje demokratsko djelovanje unutar institucije sistema za koji je glasano. Svima ostalima, iako realno imaju prostor u svojim stranakama da kroz njih djeluju, je trebalo biti omogućeno učešće. I ne samo njima nego i bivšim članovima stranaka, iako u pozivu na plenum nije eksplicitno bilo naglašeno da oni_e ne mogu. Ovo ograničenje je rezultiralo izostankom jednog broja kvalitetnih ljudi za koje mislim da mogu uveliko doprinjeti razvoju događaja. Ograničenje je dalo dovoljan razlog i prijateljima članova političkih partija za solidarizaciju te i oni nisu učestvovali. Svi ostali su imali otvorena vrata za učešće i ko god kaže drugačije mislim da je u krivu ako ne i da laže. Naravno svako ima pravo odabrati kako želi djelovati ako želi djelovati uopšte. Oni koji su odlučili djelovati kroz plenum su to napravili i usvojili su zahtjeve. Zahtjevi su predani, prošli su kolegij skupštine KS i danas ili naredne sedmice idu pred Skupštinu Cuntona Sarajevo.
Dva su moguća razvoja situacije, da skupština usvoji zahtjeve plenuma ili da ih ne usvoji (ili da ih vrati na doradu…oh wait).
Ukoliko skupština jednoglasno usvoji zahtjeve to znači da je prepoznala legitimitet plenuma ali isto tako potvrđuje tezu da su sami zahtjevi bili preblagi a neki čak i loše postavljeni. Mene ne čudi blagi ton zahtjeva iako na plenumima frca žuć na govornici, ljudi su ljuti, ogorčeni, obespravljeni, umorni, pokradeni, tužni, bijesni. Prebrzo se prešlo sa paljevine i bijesa na mirne proteste, šetnje i plenume. Mislim da se preskočilo par koraka. Dug je put od nasilnih protesta do mirne šetnje.
Najblaže postavljeni zahtjev je zahtjev broj 4 koji traži osnivanje komisije za utvrđivanje činjenica. Ima ona stara "kad ne možeš riješiti neki problem ti osnuj komisuju" i mislim da vlasti samo to čekaju. Formirati komisiju koja će onda par godina dodavati dosijee i prebacivati ih iz ladice u ladicu dok će pravosuđe raditi svoj posao i dizati optužnice, kako za terorizam tako i za ostale kaznene odredbe. Slažem se sa tvrdnjama da je plenum ovdje trebao tražiti amnestiju za sve i apsolutnu nemogućnost podizanja optužnica za terorizam ali daleko od toga da je plenum pustio momke i djevojke niz vodu. Ne postoji pravni osnov za takav zahtjev ali postoji pravedni i on je u ovom slučaju morao biti ispoštovan ali šta je tu je, zahtjev je otišao kao takav. Ja sam glasao za ovaj i ovakav zahjtev na prvom plenumu jer jednostavno on se barem malo ticao konkretno ovog pitanja.
Dobra je stvar što se u sklopu plenuma osnovala pravna grupa koja će svojim radom napraviti sve da do optužnica ne dođe i da one do kojih nekim slučajem dođe odbaci ili riješi u korist. Isto tako jedan od zaključaka kasnijih plenuma je bio zahtjev za amnestijom tj barem se nalazi u zapisniku ali nije išao kao konkretan zahtjev. Greška! Ovakav kakav jeste 4. zahtjev daje veliki prostor za manevar i odugovlačenje te plenum mora insistirati na brzini ovog procesa.
Kako? Ukoliko plenum dobije podršku i osigura sredstvo pritiska onda ima potpuni legitimitet. Međutim Plenum po svojoj definiciji i funkciji je nemoćan ako nemaš sredstvo pritiska i zapravo bez istog nema svrhu postojanja. Osnivački plenum je imao zaleđinu u dešavanjima od petka ali ovi zahtjevi, ukoliko ih skupština prihvati zahtjevaju novo, dodatno sredstvo pritiska. Sarajevski plenum prema svemu sudeći svoje sredstvo pritiska traži/pokazuje u nastavku protesta, ovaj put mirnih. Protesti stvarno jesu postali i ostali mirni i u principu su uvijek završavali blokadom jedne od najprometnijih raskrsnica u gradu. Hrpetina je sporednih aktivnosti, medijskih istupa, sastanaka, planiranja, lobiranja i vjerujem širokog dijapazona drugih aktivnosti koje iziskuju puno vremena, ali ipak, na kraju svakog plenuma se poziva na mirne proteste kao glavno sredstvo pritiska.
Kako bi po usvajanju ovaj zahtjev bio što prije ispunjen potrebna je opšta mobilizacija i građanski pritisak na sve načine pa i kroz neposluštnost. Jebi ga, prošao zahtjev, sad se mora osigurati ispunjenje. Pritisak na svim nivoima da se komisija odmah uspostavi i da radi na najefikasniji mogući način. Ako treba kontinuriano blokirati neke javne institucije. Najavljena blokada cijelog grada u slučaju neusvajanja je odlična ideja i u ovom slučaju. Ukoliko plenum dobije legitimitet kroz masovnu podršku onda je to moguće napraviti. Ukoliko ne dobije blokadu grada neće moći napraviti. Ono što može je blokada zgrada, upadanje u javne prostore, institucije, održavanje novih plenuma unutar fabrika, što onih koje rade, što propalih, u Domu Sindikata, u glavnoj Pošti, u auli BH Telekoma, u krugu GRAS-a, u auli željezničke stanice itd, ali upadati u prostore direktnim akcijama, bez pitanja, bez dozvole, nenasilno, bez otpora ali ipak stvarati tenziju i pritisak a ne čekati da se smiluju i daju nam prostor. Od čekanja nema selameta. Direktno i u glavu pa nek se oni misle, ki smo, ća smo i kamo gremo. Ne ide se iz prostora dok nas ne iznesu jer se radi o javnim prostorima i tačka. Za ovo je potrebno imati manju ali masovniju podršku nego sada, poraditi na širenju slobodne misli pa da se npr i ljudi koji se u tom trenutku nađu u tim prostorima priključe okupljanju/okupaciji prostora. Potrebno je nastaviti i sa pravnim radom ali potrebno je isto tako lobirati na sve strane i direktno učestvovati u radu komisije ali i nadzirati njen rad vanjskim tijelom.
Za ovo je potrebno da se uključe i oni koji formalno podržavaju plenum ali i oni koja ga neformalno ne podržavaju i obratno. Takođe treba dopustiti učešće članovima_icama stranaka koji nisu izabrani dužnosnici niti obavljaju neku od rukovodećih funkcija u stranci. Naravno svi mogu birati način na koji će se uključiti ali ako se ovaj zahtjev usvoji onda svi trebamo ujediniti snage da on bude implementiran na najbolji mogući način. Svjesni smo sa kakvom se zvjerkom borimo te moramo zbiti snage. Kad ovo izguramo onda se možemo dalje kusurat ako treba, ali za ovo svi ko jedan.
Za ostale zahtjeve (kao i za ovaj 4. mada njemu najmanje treba odgoda) bilo bi dobro da se ne usvoje isto koliko bi bilo dobro da se usvoje. Ponavljam, bio sam na plenumu i dao svoj legitimitet zahtjevima ali bi za neke dugoročno možda poslušao druge ljude koji nisu uzeli učešće na plenumu ili su svoje mišljenje dali preko medija, svojih stranica i sl. a ono iz ovog ili onog razloga nije razmatrano ili nije došlo na red ili nije prihvaćeno.
Što se tiče prvog zahtjeva, to je bio jedini i zahjtev za koji sam glasao protiv. Glasao sam protiv jer ga smatram pogrešnim a mislim da bi bilo bolje da je on formuliran na npr. prijedlogu Darka Brkana koji u svojim razmišljanjima pod tačkom 3 govori o, barem po meni, boljem modelu zahtjeva. Slažem se sa napisanim, s tim što bih dodao da će ekspertna vlada na kraju rezultirati još i potrošenjem kvalitetnih ljudi koji bi mogli biti nosioci dugoročnih promjena nekad u budućnosti jer ostalo je jako malo vremena do izbora. Ostatak ovog razmišljanja je zapravo na tragu drugog zahtjeva plenuma i tu izgleda postoji genralni konsenzus u društvu. Osim toga uz prvi zahtjev trebao je ići npr. i prijedlog Reufa Bajrovića da se traži da se stopiraju sva imenovanja pa i ona predviđena planovima i zaključcima od prije 07.02. Ako je takakv dodatak išao uz bilo koji od zahtjeva, mea culpa. Dodao bih još i reviziju i djelomično ukidanje velikog broja privilegija i povlastica koje imaju dužnosnici a one su pozamašne.
Drugi zahtjev jednostavno je produkt želje za socijalnom pravdom i prevelike razlike u primanjima i načinu života između javnih i izabranih dužnosnika i običnog naroda i radnika. Razlika je tolika da je u BiH stvorila klasne razlike. On stoji i za njega sam glasao za za jer disproporcija je tolika da će čak i mrvice sa stola na prvu zadovojiti narod i djelimično ali ipak privremeno pripomoći socijali. Međutim i to je otimačina od drugoga te takve promjene mogu ići samo uz mijenjanje legislative i regulative. Nemojmo se zavaravati da će taj novac riješavati probleme. Nema tu toliko novca, davno su oni podijelili talove, ali moralna satisfakcija da oni više nisu nedodirljivi i da nisu toliko različiti od nas ipak ostaje.
Da bi osim morala povratili i čast trećem zahtjevu plenuma bi bilo dobro da se pristupi sa prijedlogom Svjetlane Cenić koja je u nizu svojih tekstova i intervjua iznjela zanimljivu ideju. Pokušat ću parafrazirati i reći da ona govori o činjenici da je u redu da se radi revizija svih privatizacija i pretvorbi i zapravo je obavezna, i da se kažnjavaju prevare i krađe ali da pored toga treba uvesti zakon kojim se drastično kažnjava nepokretanje i nerad privatizovanih fabrika, preduzeća, firmi itd. Kažnjavati do te mjere (milionskim kaznama) da vlasnicima bude jeftinije pokretati rad i proizvodnju/preradu/trgovinu, šta god, nego da plaćaju kazne. Ako ne pokrenu a ne plate kaznu oduzeti. Doviđenja! Pregrubo i prekoso sa načelima slobodnog tržišta ali kad je dernek nek i hala gori. Na taj način će se ili pokrenuti fabrike/firme i ostali subjekti te smanjiti nezaposlenost ili će država dobiti nazad svoje i onda ona pokrenuti. Nadanje ludom radovanje.
Ako skupština usvoji sve zahtjeve, na isti način na koji bi se radio eventualni pritisak za provedbu četvrtog zahtjeva, trebat će radiit za sve zahtjeve. Još jednom, plenum mora omogućiti sredstvo pritiska, dobiti podršku i time održati legitimitet. Ne može počivati samo na temljima petka.
Zapravo niti jedna akcija bilo kojeg tipa ne smije ležati samo na temeljima 07.02. nego treba biti nadograđena i opravdati taj petak!
Ukoliko skupština ne usvoji zahtjeve ili ih djelomično usvoji to onda daje plenumu kako legitimitet tako i obavezu da pokaže da stvarno počiva na temeljima "heroja koji su postavili svoja leđa da bi plenum mogao na ravnoj nozi razgovarati sa vlastima".
Pored građanskog neposluha plenum u ovom slučaju treba da radikalizira djelovanje. Ako neko misli da treba otići i da nisu uspjeli svakako može otići ali građani i građanke moraju ostati organizovani i otvoreni za djelovanje svih pojedinaca i pojedinki makar se radilo i o potpunoj promjeni strukture ljudi. Ovdje je učešće svih obavezno a ne samo poželjno.
Plenum može onda odabrati da se ugasi ali mislim da je kontraproduktivno i da bi ubilo i ono malo nade u ljudima. Plenum se svakako treba povezati sa ostalim plenumima ali prije svega plenum bi u situaciji da skupština ne usvoji zahtjeve trebao uputiti javni poziv svima koji do sada nisu učestvovali u njegovom radu da se uključe. Probati pridobiti i sindikate i studente i posvađane i neposvađane instektualce, umjetnike, aktiviste. Svi trebaju progutati razliku/nepovjerenje/ego/ljutnju/sumnju skupiti se i stati na crtu. U Ukrajini npr. je totalno sranje ali niti sve opozicijske strane tamo se međusobno ne vole ali su se dogovorili da moraju stati skupa na crtu i dobiti šta im pripada jer drugačije ne ide. United we stand, divided we fall!
Potrebno je dokazati i pokazati tekovine revolucije i vratiti se na žešći pritisak. Niko do sada nije javno pozivao na destrukciju a zbog ograđivanja od potencijalnih kasnijih nereda je i došao zahtjev posljednjeg plenuma da se sa protesta odstrane svi sa fantomkama. To je mjera predostrožnosti i osiguranje mirnih protesta svih ljudi svojim licima a nikako nije bilo distanciranje od "huligana".
Međutim ako dođe do neusvjanja zahtjeva onda je radikalizacija situacije tj ponovni napad jedino rješenje. Jedini način da se pokuša popraviti situacija do koje bi došlo a da se u nepovrat ne izgubi temelj na kojem cijela priča počiva. Pokazali su nam da je sila jedini jezik koji razumiju onda kanalisanu silu i strah treba upotrijebiti. Ako sam nedavno jednom političkom poltronu mogao reći šta mislim kako bi trebalo mogu i sada svima javno. Organizacija različitih grupa za stalni pritisak. Od grupa koje će raditi konstantne direktne akcije blokada institucija, sabotaža, blokada saobraćaja pa do barikada i što da ne i paljevine. Lako je meni iz daleka pričati ali svaku noć jedan službeni auto je za uhar a održava tenziju. Ako stvarno krene u radikalizaciju, policija i vlasti će jedva dočekati sukobe. Otvorenu borbu je možda i lako riješiti ali vlasti se neće libiti da upotrijebe svoje mafijaške poslušnike, a ako dođe do ozbiljne prijetnje onda i svoje mafijaške naredbodavce, kako bi unijela strah i razdor među građane, uspostavila kontrolu nad situacijom na prljav način a ostala praktično čistih ruku. Za ovaj problem je potrebna malo ozbiljnija grupa ljudi, ako uopšte postoji, a da je poštena.
Osim toga, neusvajanje zahtjeva otvara mogućnost revidiranja zahtjeva od strane istog ili nekog novog plenuma ili neke treće grupe i postavljanje novih zahtjeva prema skupštini KS ili ovisno o razvoju situacije i situacija i prema nekoj višoj/drugoj instanci. U te nove/revidirane zahtjeve ubaciti i artikulirati dobre i kvalitetne ali nadasve učinkovite i efikasne prijedloge te uz obezbjeđenje sredstava pritiska i podrške uputiti ih ponovno. Svejedno je (ne u potpunosti jer ja recimo Nihadu Aličkoviću i sličnim psudopatriotama nikada ne bih dao da me predstavlja niti im treba omogućiti nesmetano djelovanje i koliko čujem vidnu diskriminaciju i ksenofobiju) ko će raditi, organizirati, predstavljati, pisati, jer sve dok grupa koja radi ima podršku i sredstvo pritiska, ima legitimitet.
Treća opcija riješenja situacije je ovo "vraćanje na doradu". Idemo ispočetka, odustajanje il zamrzavanje cijele priče, barem u Sarajevu. Čekanje da se drugi plenumi dovoljno organizuju da ponesu i Sarajevo sa sobom ili čekanje neke nove prilike, sve se u guzicu udarajući i govoreći: Treba nam revolucija ali je nismo zaslužili!
Bilo kako bilo jedno je sigurno. Dok traju ove blokade saobraćaja u centru grada, zrak je puno čišći i svježiji što navodi na jedan jedini mogući zaključak:
Protestuj, lakše se diše!
Sanjin Bužo
